U pet decenija postojanja Univerziteta Crne Gore mnogo profesora je svojim znanjem, iskustvom i ljubavlju prema nauci inspirisalo studente, ohrabrivalo ih da ostvare svoje ciljeve i podsticalo ih da i sami daju doprinos crnogorskom društvu. Takvu plemenitu misiju i dalje nastavlja da ispunjava dr Predrag Miranović kao redovni profesor na Prirodno-matematičkom fakultetu.

Miranović je i sam diplomirao na Prirodno-matematičkom fakultetu u Titogradu 1990. godine, te ga od tada veže posebna veza sa PMF-om  i UCG-om. Magistrirao je 1993. godine na Fizičkom fakultetu u Beogradu, gdje je i doktorirao 1996. godine. U zvanje docenta na Univerzitetu Crne Gore biran je 1996. godine, a u zvanje vanrednog profesora 2001. godine. Redovni je profesor Univerziteta Crne Gore od 2006. godine. Dobitnik je Plakete Univerziteta Crne Gore kao najbolji diplomirani student (1990), Nagrade CANU iz Fonda Petra Vukčevića za uspjeh u istraživačkom radu (1995), stipendije Japanskog društva za promociju nauke (2001).

Bogato iskustvo je stekao tokom više kraćih studijskih boravaka u SAD (Ames National Laboratory i Oak Ridge National Laboratory) i Japanu (Okayama University). Boravio je jednu godinu kao predavač na Univerzitetu u Tokiju (1997–1998) i dvije godine na postdoktorskoj specijalizaciji na Univerzitetu u Okajami, Japan (2001–2003).

Bio je rektor Univerziteta Crne Gore od 2008. do 2014. godine i dekan Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta Crne Gore od 2016. do 2022. godine.

Sve navedeno dr Predraga Miranovića čini odličnim sagovornikom za sagledavanje vrijednosti UCG-a i PMF-a za crnogorsko društvo, isticanje važnosti prirodnih nauka i velikog značaja međunarodne saradnje i putovanja. Svojim primjerom poziva mlade da se maksimalno posvete svojim interesovanjima, bila ona vezana za prirodne nauke ili ne.

Kakvu je ulogu u Vašem životu i usavršavanju odigrao Univerzitet Crne Gore? Koliko Vas je inspirisao i usmjerio za dalje ciljeve?

Kada sam upisivao studije fizike, uopšte nijesam razmišljao o ciljevima u životu, budućoj karijeri, šta ću raditi i koliko ću zarađivati. Volio sam fiziku, to sam htio da studiram i to je bio jedini argument koji mi je bio važan. Nijesam razmišljao o odlasku na studije van Crne Gore, takve su okolnosti bile, i upisao sam Univerzitet Crne Gore. Kakva bi bila moja karijera da sam odabrao drugu sredinu, i za studiranje i za akademsku karijeru, to ne može niko da zna. Pošto sam boravio i radio i na drugim univerzitetima u inostranstvu, kao postdiplomac, doktorand i postdoktorand, dakle mogu da upoređujem iz ličnog iskustva, uopšte ne žalim zbog odluke da osnovne studije završim na Univerzitetu Crne Gore i da se na njemu ostvarim kao profesor. Naprotiv, uvjeren sam da je za mene to bila najbolja moguća odluka. Univerzitet Crne Gore mi je pružio sve. Ovdje sam doživio najveću moguću afirmaciju. U ključnim trenucima moje karijere Univerzitet, odnosno moje kolege sa PMF-a su mi pružili podršku - da me odmijene kada sam boravio na višemjesečnim stručnim usavršavanjima. To vas inspiriše da vratite istom mjerom, odnosno da pomognete mlađim kolegama na počecima njihove karijere kad god ste u prilici, u uvjerenju da će i oni istom mjerom uzvraćati drugim naraštajima.

Kako Vas je Vaš boravak u Japanu oblikovao kao profesora i naučnika? Kakva znanja ste na UCG donijeli i primijenili sa Univerziteta u Tokiju i Univerziteta u Okajami?

Naravno, svaki boravak u drugoj istraživačkoj sredini vas obogaćuje, naučite mnogo novih stvari iz fizike, radite na novim problemima, učite nove metode, u kontaktu ste sa izvanrednim fizičarima i stalno ste u toku sa posljednjim rezultatima iz vaše oblasti prije nego se i objave u časopisima. Nijesam bio uključen u nastavni proces, već isključivo posvećen nauci. U takvim uslovima i takvoj podsticajnoj radnoj atmosferi uspjeh je zagarantovan. Mnogo sam napredovao kao fizičar u Japanu. Fantastično iskustvo, veoma sam zahvalan na prilici koja mi je pružena. Međutim, život u drugoj sredini ne donosi samo nova iskustva u nauci, to je prije svega novo životno iskustvo. Upoznate se sa novim običajima, kulturom, jezikom, hranom, drugačijim stilom rada i načinom komunikacije unutar fakulteta. I u tom aspektu je Japan ostavio fascinantan utisak na mene.  U takvoj sredini gdje radite sa kolegama druge rase, druge nacije, jezika, religije, prvo pomislite da je fizika jedino što je zajedničko, što vas spaja i  kreira lijepu atmosferu u laboratoriji. S vremenom shvatite da se osjećate kao u familiji, da radite sa dobrim ljudima, dobrim u ljudskom smislu, i da je to ključ uspjeha u grupi u kojoj sam boravio.  Dobri ljudi su svuda na svijetu isti, bez obzira na vjeru i naciju, i taj ljudski kvalitet je ne jedini, ali najvažniji kriterijum kada oko sebe okupljate svoju istraživačku ekipu.

Koliko su profesori i studenti PMF-a doprinijeli crnogorskom društvu u prošlosti, te kakav je danas značaj PMF-a za Crnu Goru?

Na samom početku svoga rada, kako kažete u prošlosti, glavno opravdanje za formiranje PMF-a je bilo stvaranje neophodnog kadra, nastavnika matematike, fizike, biologije za potrebe tržišta rada u Crnoj Gori. U tom periodu to je bio glavni doprinos crnogorskom društvu. Ali ne može se svesti uloga bilo kojeg fakulteta samo na zadovoljavanje potreba tržišta rada. Ne osnivaju se fakulteti samo zbog tržišta rada. Kako se razvijao, PMF je podizao srednji nivo znanja u Crnoj Gori  iz matematike, fizike, biologije što je dalje doprinosilo razvoju drugih disciplina i institucija. Da navedem primjer studijskog programa Matematika iz kojeg se, kada je dovoljno kadrovski ojačao, iznjedrio studijski program za Računarske nauke.  Upravo ovaj studijski program je doprinio snažnoj povezanosti PMF-a sa privredom, i dao veliki doprinos razvoju ICT-a u Crnoj Gori. U crnogorskom društvu danas, mnogo više nego ranije, postoji svijest o bogatstvu biljnog i životinjskog svijeta u Crnoj Gori, o potrebi očuvanja životne sredine, naših rijeka i planina. Ekološki smo samosvjesniji nego 1990. godine, kada je Crna Gora proglašena za ekološku državu. Nemam nikakvu dilemu da je to rezultat podizanja opšteg nivoa znanja iz biologije u našem društvu i da su tome presudno doprinijeli profesori i generacije diplomiranih biologa poniklih na PMF-u.  Crnogorsko društvo ponekad od našeg fakulteta traži odgovore na neka stručna pitanja i rješenje nekih problema. Teško je sada zamisliti situaciju iz 1986. nakon nuklearne katastrofe u Černobilju, kada nije bilo interneta preko kojeg bi se građani brzo informisali, a crnogorskom društvu  je trebalo pružiti i stručnu informaciju i pomoć u suočavanju sa problemom. Tada se država mogla osloniti na PMF, odnosno studijski program za Fiziku. Danas, skoro 40 godina nakon Černobilja, Crna Gora se uključuje u regionalnu inicijativu SEEIST (posvećen hadronskoj terapiji raka i biomedicinskim istraživanjima s protonima i teškim jonima), što bi bilo teško zamislivo da nemamo PMF-a.  Današnji PMF je među najvećim fakultetima na Univerzitetu Crne Gore, koji svojom naučnom i projektnom aktivnošću prednjači i značajno doprinosi afirmaciji Univerziteta i njegovom ugledu.

Mladi i djeca fiziku često doživljavaju kao bauk. Kako biste ih Vi ohrabrili da se ipak upuste u ovu lijepu i sveprisutnu nauku?

Kada preispitujem sebe i razmišljam koja okolnost je odredila da se opredijelim za fiziku kao životni poziv, na to pitanje nemam odgovor. Ne znam zašto sam se zaljubio u fiziku, ali se sjećam kako je i kada je to počelo. Pri kraju osnovne škole kupio sam primjerak časopisa „Galaksija“, koji je u doba SFRJ bio najbolji časopis za popularizaciju nauke.  U tom broju je bio specijalni dodatak, uputstvo za rješavanje Rubikove kocke, što je bio moj osnovni motiv da ga kupim. Uzgred sam pročitao i ostale tekstove. Šta je u tom časopisu bilo suštinsko da me zainteresuje za fiziku, ni danas mi nije jasno. Rado se prisjetim jednog intervjua pokojnog don Branka Sbutege. Pitali su ga odakle njegova ljubav prema svešteničkom pozivu. Ispričao je da ljubav ne može objasniti racionalnim razlozima, ne može je riječima izraziti, odnosno verbalizovati. Neko može ljubav prema drugoj osobi objašnjavati i pripisivati njenoj ljepoti, šarmu, pameti, duhovitosti, ali to sigurno nije tako jer ima i mnogo ljepših, pametnijih i šarmantnijih od osobe u koju ste se zaljubili. Nešto drugo je tu bilo presudno. Tako je i sa ljubavlju prema nauci. Ona se desi, nenadano i neobjašnjivo, ili se ne desi, ravnodušni ste prema njoj, a ponekada vam je bauk jer ste primorani da učite nešto što ne volite. U svakom djetetu čuči skrivena ljubav prema nekoj nauci, ili umjetnosti, koja čeka da se otkrije. Zato savjetujem djeci, odnosno roditeljima, da djecu što više upućuju na čitanje knjiga i popularnih časopisa, možda im se svidi svijet književnosti, svijet čitanja, svijet nauke i umjetnosti. Neka se usmjeravaju ka školskim sekcijama posvećenim raznim sportovima, umjetnosti, naukama, gdje će se družiti sa djecom sličnih interesovanja, neka pokušaju da pronađu svoj skriveni talenat, jer kada otkrijete ljubav prema nekoj nauci i kasnije radite posao koji volite, nema većeg zadovoljstva u profesionalnom životu.

Šta biste poručili Univerzitetu za njegov 50. rođendan? Kakve savjete za budućnost biste dali?

Svako dosadašnje rukovodstvo je imalo svoju viziju, ideje i svoje prioritete u razvoju Univerziteta Crne Gore. Često se radilo o reformskim procesima koji su značili otklon od rada prethodnog menadžmenta, jer novo vrijeme traži nove ljude koji donose novu energiju i ideje. Zato bi bilo pretenciozno da ja dajem savjete za budućnost. Svaka nova generacija koja dolazi na čelo Univerziteta treba da sagleda sopstvenu ulogu: Šta se od njih, kao generacije, očekuje da urade u razvoju Univerziteta. Šta će biti njihov doprinos i lični pečat. Pri mjerenju svog doprinosa treba da imaju na umu sljedeće: u životu jednog čovjeka 50 godina je dug period. Na univerzitetskoj vremenskoj skali možemo reći da je Univerzitet Crne Gore na svoj 50. rođendan još uvijek u povoju. Kao što u razvoju čovjeka neminovno mora da prođe određeni period da bi sazrio kao ličnost i razvio svoje fizičke i intelektualne potencijale, isto vrijedi i za razvoj jednog univerziteta. Promjene na univerzitetu se ne odvijaju onoliko brzo koliko bismo željeli. Ako imate dobru ideju, vjerujete u nju, budite istrajni da je sprovedete u djelo, a rezultati će biti vidljivi mnogo godina kasnije. Za promjene je potrebno vrijeme mnogo duže od mandata jednog rukovodstva. U prilog ovoj tvrdnji, podsjetiću da je prije 46 godina, na inicijativu jedne male grupe matematičara i fizičara, osnovan  Institut za matematiku i fiziku, preteča PMF-a. Te naše kolege su imale i ideju i viziju, i istrajali su u tome uprkos otporima. Institucija se razvijala polako i uz dosta napora je izgrađen sopstveni kadar. Siguran sam da je su današnji PMF i Univerzitet Crne Gore prevazišli sva očekivanja i viziju svojih osnivača. O postignućima sadašnje generacije govoriće se na sljedećoj okrugloj godišnjici.